ponedjeljak, 16. travnja 2012.

I papagaj treba krov nad glavom...


Jeste li se ikad primili nekog posla a da niste bili sigurni da ćete ga uspjeti dovršiti? Jeste li sumnjali sami u sebe, govorili si: "A što ako upropastim tako skupi materijal?..." I još pogotovo kada ne radite za sebe nego za nekoga drugoga? Ha, jeste li? Priznajte ;-)
Vjerojatno mislite: " Pa ja se ne bih ni primio toga ako nisam siguran da ću to moći napraviti!" Logično razmišljanje, i razborito, slažem se.
Nije baš ugodan osjećaj stati pred nekoga nakon situacije gdje se u projekt uloži hrpa para i onda se na kraju upropasti. I to unatoč tome što vam ta osoba daje punu podršku i "slobodne ruke".
Predomišljate se, važete, dvoumite se... ali istovremeno  u vama i dalje tinja želja za izazovom.... Kako bi bilo napraviti nešto po prvi put, nešto sasvim drugačije od svega do sada.... u materijalu u kojem ste gotovo potpuni početnik? Hoću li moći, o hoću li?

E, pa ja sam se našla u takvoj situaciji (više puta). Prihvatila i uspjela! Čovjek ni ne zna za što je sve sposoban dok ne pokuša sam.

Naime, moja draga prijateljica, "obožavateljica papiga" (nadimak koji su joj prišili moji klinci) i odabranik srca njenoga, mjesecima su birali kućnog ljubimca. Ne bilo kojega, naravno: morala je to biti papiga (od kada je poznajem-a tome već ima ohoho ljeta, uvijek je imala papigice tigrice za kućne ljubimce).
S obzirom da se gotovo svakodnevno čujemo, tako i sam i u to vrijeme redovito bila informirana o koracima oko "posvajanja" papigice. Bilo je to razdoblje kada se trebalo odlučiti koju vrstu papige uzeti: srednju/veliku? Australsku/južnoameričku? Kratkog repa/dugog, možda? Vjerujte, u tih par mjeseci sam naučila tako puuuno o tim pticama da sam i sama poželjela jednog papagaja ;-)
I tako, malo-pomalo, izlegla se Princeza od Walesa (za one koji ne znaju-vrsta srednje velike papigice prekrivene perjem u svim bojicama :-) i repa koji je dug koliko i ptica sama. U svakom slučaju slatko malo stvorenje dobroćudnog karaktera, druželjubivo i zabavno.
Donijeli je "posvojitelji" kući, ali, gle sad! Gdje će novi član imati svoj mali raj? Hm, problem!
Zapravo i nije bio ispočetka, jer su sa ljubimcem dobili i privremenu nastambu koja zaista nije priličila jednoj takvoj krasnoj ptici. Bila je to sklopiva konstrukcija od emajliranih rešetki koju uzgajivači ptica koriste na izložbama. No kako raste papigica, tako raste i rep, i manevarski pokreti unutar nastambe se ograničavaju i postaju kobni za malo stvorenje.

Vjerojatno već pomalo naslućujete koji je bio sljedeći korak? Da, trebalo je nabaviti veću nastambu!
I tako su "posvojitelji" krenuli u potragu za idealnom sobicom za svoje posvojče, he-he... No kako je "posvojiteljica" u svojoj glavi zamislila "nešto" što zapravo nikako nije mogla pronaći po postojećim pet-shopovima, sve ono se može naći u ponudi ili ne odgovara dimenzijama, ili bojom, ili oblikom,....
No, bilo kako bilo, uvijek postoji neki "Joker-zovi!". I tako ona pozva mene, i kaže: "Trebam nekoga da mi napravi volijeru!" Onda ja: "Pa, ne znam ti nikoga tko to radi..." Onda ona: "JA uopće ne sumnjam da bi TI to savršeno napravila!" Pa ja:"?!?!?!?!?!? Ali ja to nikad u životu nisam radila!!!!" Dalje se ne sjećam ničega (šala)....šokirala me s tom ogromnom vjerom u mene...!
I tako se ja dala nagovoriti :-)) Napravila nacrt prema njenim željama, napravila popis materijala, obišla s njom nekoliko BAU-centara u potrazi za odgovarajućim materijalima i razradila plan.
Ne moram ni spominjati kakvu sam tremu imala :-(  A istovremeno je adrenalin radio svoje. I tako, jednog vikenda u studenom prošle godine, mali pernati prijatelj je dobio svoj "penthouse" sa svim pogodnostima :-))
 Sve je ustvari počelo kao veeeelika i skupa  improvizacija.
Korak po korak, od  hrpice javorovih letvica nastala je konstrukcija iz koje je, udruženim snagama vrijedne trojke, nastala unikatna nastamba.
Nadam se da će vam slike uspjeti dočarati konačni rezultat :)


...s obzirom da se volijera trebala uklopiti ispod drvenih stepenica, sve je rađeno TOČNO na mjeru
"pas mi NIJE pojeo mjeru" ;-)

"KREATIVNI NERED"
"Hoće li to skoro? 'Ajmo, brže malo!"
"Još ovo tu..."








Priprema za ladicu







Ova grana je naknadno dodana, ali naravno, prethodno je dobro oguljena i sterilizirana - tzv. penjalica
Još malo i gotovo...!



Gledano od naprijed, s lijeve strane su vratašca, desna strana je zatvorena plexijem, stražnja i krov medijapanom od 3mm a s prednje strane je okvir koji se, radi lakšeg čišćenja volijere može u cijelosti skinuti...

"Moja kućica, SAMO MOJA!"
 

Nažalost, nisam napravila klasični tutorijal, jer iskreno, nije bilo vremena za fotkanje korak po korak  a i tada nisam razmišljala da ću jednoga dana svoja djela objavljivati na blogu....

Možda još bude prilike, tko zna...:-)

A sad' lepršam dalje......!

Pozdrav do idućeg posta
T.





 







nedjelja, 1. travnja 2012.

Čvenk sa iglom i koncem

Još kao klinka često sam gledala mamu i obje bake  kako vješto izrađuju predmete uz pomoć šivaće mašine, igala za pletenje, kukica za heklanje, vune, konca,...Izrađivale su se dekice (patchwork), vestice, prsluci, vezli su se "križići",... Nekako su, indirektno, tu ljubav prema ručnom radu uspjele usaditi i u mene.

Oduvijek mi je želja bila naučiti služiti se šivaćom mašinom, otići na neki tečaj i pohvatati sve te male tajne velikih majstorica za šivaćom mašinom.

I tako sam, prije tri godine, upravo to i učinila. Odlučila, upisala i odradila dvomjesečni tečaj krojenja i šivanja za koji smatram da je bio vrlo koristan, poučan i zabavan.  Otada sam  ponešto skratila, suzila, prepravila a i dosta toga sašila, kako sebi tako i drugima...

No, i dalje mi je najveći problem nedostatak vremena. A kada ga uhvatim onda nastaju stvari poput npr. ovoga:
...prvo je mašna bila na glavi....


...a zatim je ipak završila na haljini..:)











                                             

...a s obzirom da princeza ima i prijateljicu iz susjednog kraljevstva kako bi to izgledalo da jedna ima haljinu a druga ne?  Tako je nastala i haljina za drugu princezu - manekenka je ista ;)

P.S. zanemarite ovu piđamu što viri ispod haljine, bila je to kasnovečernja proba :) ...







subota, 31. ožujka 2012.

Bila jednom...



...jedna djevojčica. I kao sve djevojčice njezine dobi, poželjela je naučiti kuhati. No, nije imala gdje. Mamina kuhinja bila je prevelika, preširoka, previsoka, prekomplicirana, ma baš joj nikako bije bila po mjeri.
I tako je ona, dan za danom, gledala gdje bi ugrabila neki kutak za svoj kulinarski trenutak. Posuđivala je mamino suđe, kuhače, pregače ali to jednostavno nije bilo to. 
Dani su prolazili, stiglo je proljeće, stigao je i njen rođendan. Dragi gosti su znali da maloj kuharici nedostaje posuđe pa su to i donijeli, zamotano u šarene papire. bilo je tu svega: od servisa za čaj, lonaca, tava,do košare za piknik...Nigdje kraja njenoj sreći!!! 
Ali, gdje sada s tolikim suđem? Kako to pospremiti a da maloj domaćici bude sve uredno i pri ruci? E tu je nastupila mama i obećala svojoj djevojčici napraviti naaaaajljepšu kuhinjicu....i tako je i bilo: uz malo boje i par rekvizita iz domaće "ropotarnice" kartonska kutija je pretvorena u kuhinju! I sve to (ako izuzmemo posuđe koje je dobila na dar) nije koštalo više od 60-tak kn....

Uostalom slike govore same za  sebe...:)
 
"Mala žuta kuhinjica"

 
...vrele poklopce uvijek uzimati u rukavici...!

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 




Što se danas fino kuha?

"Operite ruke, ručak samo što nije gotov!"

Ako se netko odluči izradi ovakvu kuhinju i zatreba savjet kod izrade - tu sam :)


petak, 30. ožujka 2012.


DANAS JE PETAAAAAAAAAAAK.....!!!!!!!

I u to ime jedna prigodna od mene ;)



S nostalgijom se prisjećam dana kada je ova pjesma bila veliki hit....davno je to bilo...neću reći "dok su dinosauri Zemljom hodali", ali ja sam bila još jaaaako mlada. A vjerojatno i zaljubljena... E sad, tako mlada više nisam, a zaljubljena? O da, to traje,...i traje.....i sa svakim proljećem se nekako obnavlja i pojačava :)
Čudno je to proljeće, jel' da?  Čovjeku svašta pada na pamet, živne, malo pobudali, podjetinji,...
Usprkos svemu, to mi je oduvijek najdraže godišnje doba: najproduktivnije, najinspirativnije, najšarenije, sve naj-naj...!

A ja se još mučim sa postavljanjem svojih slikica...nekako mi to baš i ne ide :/
Znam, znam, praksom do savršenstva, jel' da?
Idem pokušavati i dalje....:)

Pozzz
T.



četvrtak, 29. ožujka 2012.

U početku bijaše...

dvojba, volja pa i trema!
....uh, baš mi je neki početak...
Prvi se mačići u vodu bacaju - kažu. No, ja nemam namjeru nikoga bacati u vodu, nego ću lijepo, kao i mnogi prije mene, hrabro zakoračiti u bloggerski svijet :) Pa kud' puklo, da puklo!

Kako sam došla na ideju da pokrenem blog? Pa...svakako nije bilo preko noći. Naime, kako imam nekoliko hobija, i volim se kreativno izražavati na raznorazne načine, tako volim i pretraživati internet kada trebam neki poticaj, ideju, savjet... Nije li internet danas tzv."Katica za sve"? Ne tražimo li na internetu ideje za sutrašnji ručak, najpovoljniju cijenu za perilicu rublja, raspored kino-predstava...ma za sve što nam zatreba uvijek je tu dobar stari internet... E pa tako i ja, volim vidjeti što se zbiva u svijetu, a ovo je najbrži i najjednostavniji način (molim ispravite me ako sam u krivu!). Između ostalog, stjecanje novih vještina, znanja i poznanstava je uvijek dobrodošlo, zar ne?

Kao što spomenuh, volim raditi raznorazne kreativne stvarčice i to me jako veseli. Tako, kada god uhvatim vremena, sjedim za šivaćom mašinom...malo krojim, malo šijem, malo heklam, izrađujem svega po malo...Uostalom, vidjet ćete i sami...biti će tu svega, čim svladam postavljanje slika...

Do tada...veliki pozdrav od mene ....:)
T.